U shvatanjima velikog broja muslimana, pa i kod nekih učenjaka, ustalilo se mišljenje da žena nije sposobna upravljati državom, insitucijama, pa čak ni automobilom! Razlog ovakvoga stava jeste miješanje pojedinih šerijatskih propisa, koji zbog određenih razloga u nekim situacijama prave razliku između muškarca i žene. Tako dolazi do kontradiktornosti s osnovnim islamskim pravilom o jednakosti muškaraca i žena u pogledu odgovornosti prema ovoj vjeri. Štaviše, činjenica je da neke žene mogu biti sposobnije od nekih muškaraca za izvršavanje određenih rukovodećih uloga.
Je li ženi dozvoljeno da drži predavanja muškarcima i ženama u džamiji?
Allahov Poslanik, a.s., bio je taj koji je u svoje vrijeme i u svojoj džamiji podučavao i usmjeravao muslimane. Nakon njegove smrti tu misiju su preuzeli ashabi. Ne nalazimo predaje o tome da je nakon života Allahovog Poslanika, a.s., postojao organizovan oblik podučavanja ili savjetovanja unutar džamijskog prostora koji su vodile žene. Ipak, postoje stotine, pa čak i hiljade hadiskih predaja koje prenose žene, a da ne govorimo o desetinama ili stotinama hadisa koji ukazuju na to da su ashabijke ili majke pravovjernih bile jedan od izvora Poslanikovog, a.s., sunneta. Naučni ambijent u kojem je muslimanka učestvovala nakon perioda poslanstva karakterističan je po tome što su muškarci hadise učili od ashabijki i tabiinki koje su prenosile sunnet Allahovog Poslanika, a.s.
Istraživačica Amal Kardaš napisala je znamenitu knjigu Uloga žene u službi hadisa u prva tri stoljeća nakon hidžre. U njoj je spomenula stručnjakinje iz oblasti hadisa iz reda tabiinki od kojih su učili najveći hadiski stručnjaci. Te hadiske stručnjakinje su: Fatima bint Malik ibn Enes, Hadidža Umm Muhammed, Zejneb bint Sulejman el-Hašimijja, Zejneb bint Sulejman ibn Ebi Džafer el-Mensur, Umm Omer es-Sekafija, Esma bint Esed ibn Furat, Sulejha bint Ebi-Nu’ajm el-Fadl ibn Dekkin, Semana bint Hamdan el-Enbarija, Abda bint Abdurrahman ibn Mus’ab. Ona navodi podatak da su znameniti autori hadiskih zbirki prenijeli veliki broj hadisa od ashabijki, r.a.:
– Buhari je u svom Sahihu zabilježio hadise od 31 ashabijke;
– Muslim je u svom Sahihu zabilježio hadise od 36 ashabijki;
– Ebu Davud je u svom Sunenu zabilježio hadise od 75 ashabijki;
– Tirmizi je u svom Sunenu zabilježio hadise od 46 ashabijki;
– Nesa’i je u svom Sunenu zabilježio hadise od 65 ashabijki i
– Ibn Madže u svom Sunenu zabilježio je hadise od 60 ashabijki.
Na osnovu navedenog Amal Kardaš konstatuje:
„Broj predaja od žena smanjio se tek nakon smrti svih majki pravovjernih, r.a. Za vrijeme njihova života mnoge žene su ih često posjećivale jer su predstavljale sigurno utočište svima njima koje su tragale za naukom. Također je prenošenje hadisa od žena djelimično opadalo odlaskom onih ranijih generacija ashaba koji su duže poživjeli, poput Enesa, Abdullaha ibn Ebi Evfa, Ibn Omera i drugih.“[1]
Pojava koju je ova istraživačica uočila desila se kao posljedica nazadovanja islamske civilizacije. Možda se to dogodilo uporedo sa zabranom pristupa žena džamijama u mnogim mjestima, i to uprkos brojnim podacima o istaknutim ženama tog zlatnog perioda koji ukazuju na važnost uloge žene u izučavanju nauke i podučavanju.
Ukratko, ne postoji dokaz da se ženi može zabraniti držanje naučnih predavanja muškarcima i ženama u džamiji. Naprotiv, historija nam dokazuje da je aktivnost žene na naučnom polju bila direktno vezana za procvat islamske civilizacije i islamskih nauka, bilo da je riječ o prenošenju ili tumačenju znanja.
Može li žena rukovoditi upravom džamije i džemata ili biti na čelu komisija koje upravljaju njima?
U shvatanjima velikog broja muslimana, pa i kod nekih učenjaka, ustalilo se mišljenje da žena nije sposobna upravljati državom, insitucijama, pa čak ni automobilom! Razlog ovakvoga stava jeste miješanje pojedinih šerijatskih propisa, koji zbog određenih razloga u nekim situacijama prave razliku između muškarca i žene. Tako dolazi do kontradiktornosti s osnovnim islamskim pravilom o jednakosti muškaraca i žena u pogledu odgovornosti prema ovoj vjeri. Štaviše, činjenica je da neke žene mogu biti sposobnije od nekih muškaraca za izvršavanje određenih rukovodećih uloga.
Evropsko vijeće za fetve i istraživanja objavilo je studiju prof. dr. Alija Muhjiddina Karadagija Žena – politički i društveni aktivizam, u kojem je naširoko raspravljano o mišljenjima koja dozvoljavaju ili zabranjuju ženi izvršavanje rukovodeće funkcije. Autor o ovome kaže:
„Sklon sam mišljenju da je osnova u ovom pitanju međusobno upotpunjavanje dijeljenjem uloga između muškarca i žene, s tim da se ne stječe dojam da je uloga jednog od njih manje bitna od uloge drugoga. Naprimjer, opstanak čovječanstva uslovljen je ženinom trudnoćom, rađanjem i brigom o porodici, što i jeste u osnovi najveće uloge na ovome i onome svijetu, a to je uloga odgajanja i obrazovanja novih generacija… Čuvajući ovu blagoslovljenu i veliku ulogu, žena ima pravo na politički angažman i preuzimanje rukovodećih pozicija – osim uloge vrhovnog vjerskog lidera – ukoliko se ispune sljedeći uslovi:
1. Postojanje šerijatski odgovarajućeg ambijenta koji svojom vanjštinom ne dozvoljava da se dese šerijatski prijestupi i prekrše šerijatske zabrane, poput zabranjenog osamljivanja ili pogleda, i slično;
2. Žena koja želi rukovodeći položaj mora se pridržavati šerijatskih normi, tj. islamskih vrijednosti i bontona, kao i islamskog načina odijevanja;
3. Obavljanje rukovodećih uloga i njen politički angažman ne bi smjeli biti na štetu njene djece i porodice. Drugim riječima, najvažnija uloga žene je odgoj novih generacija, kao i osiguravanje doma i sigurnosti za sebe, svoga muža i porodicu.
Ukoliko angažman žene bude u koliziji s ovom osnovnom i temeljnom ulogom, po meni, ona će postati zabranjena. Slijedeći navedene šerijatske uslove, po mom mišljenju, ženi je dozvoljen politički angažman, kao i preuzimanje rukovodećih pozicija koje odgovaraju njenoj prirodi i fizičkoj strukturi, s tim da čak neke odgojno-obrazovne pozicije više priliče ženi nego muškarcu.“ [2]
Pitanje o kojem ovdje raspravljamo, tj. o ženi na rukovodećim pozicijama, u upravnim strukturama islamskih organizacija i džemata, nižeg je ranga od političkih, ministarskih i sudskih položaja za koje šejh Karadagi, nakon pomne analize, potvrđuje da su dozvoljeni. Upravo činjenica da je učešće žene u rukovođenju dozvoljeno pruža mogućnost muslimanskim zajednicama da se okoriste sposobnostima te humanitarnim i da‘vetskim djelovanjem muslimanke.
Zaključci [3]
Na kraju ovog istraživanja možemo izaći s jednim brojem, ako Bog da, korisnih zaključaka, koje ćemo sažeto prikazati kroz nekoliko tačaka:
1. Zabrana ženama pristupa džamiji neprihvatljiva je praksa, koja u velikoj mjeri šteti islamu uopšteno. Dakle, neophodno je da se muslimanka vrati u džamiju i nije dozvoljeno da joj se to zabranjuje, bilo pojedinačno ili kolektivno;
2. Tekstovi Časnog Kur’ana i plemeniti sunnet potvrđuju da muslimani, kako muškarci tako i žene, trebaju dolaziti u džamiju, spominjati Allaha i obavljati namaz u njoj, jer su ashabijke, r.a., bile dio džamijskog ambijenta i njegovih naučnih, socijalnih i ibadetskih aktivnosti;
3. Izjava Aiše, r.a., u kojoj kaže:„Daje Allahov Poslanik, a.s., doživio ovo šta su žene počele provoditi, zabranio bi im dolazak (tj. u džamiju)“ odnosi se na princip prevencije u vanrednim okolnostima u njenom vremenu i nema za cilj da se poništi osnovna dozvola ili pohvalnost tog čina;
4. Ženi se u ovome vremenu treba omogućiti da napreduje ka dobru, a nikako je u tome ne treba sprečavati. Prema tome, sve puteve koji ženi omogućavaju da dolazi u džamiju treba olakšati, a sve prepreke otkloniti kako bi se ostvarila izvorna uloga džamije u islamu;
5. Hadis koji prenosi Ummu Humejd, a koji govori o tome da je namaz žene u njenoj kući bolji od namaza u džamiji, jeste vid ličnog savjeta za rješavanje vlastitog bračnog problema i nema za cilj formulisanje zakona koji će se odnositi na svaku muslimanku;
6. Hadis koji prenosi Fatima, r.a.: „Da je ne vidi muškarac…“ i svi ostali hadisi koji dolaze u tom kontekstu su slabi na osnovu lanca prenosilaca, a i samog teksta i značenja;
7. Nije prihvatljivo da žena dolazi u džemiju na račun njenih obaveza koje su sa šerijatskog stanovišta prioritetnije – prema njenoj porodici i djeci. Isto tako, obaveza muža jeste da potpomogne svoju suprugu, ali da pritom ni on ne zanemaruje svoje šerijatski prioritetnije obaveze. Ovo su pitanja koja zahtijevaju balansiran i razborit pristup;
8. Projektovanje džamija koje podrazumijeva da se žene izoluju u uskim prostorijama i da ulaze na posebne ulaze u džamiju daje jasan dojam posjetiocima nemuslimanima, kao i mladima – da islam marginalizira ili izoluje ženu. Stoga bi se ovaj način projektovanja trebao promijeniti;
9. Džamija u vrijeme Allahovog Poslanika, a.s., bila je otvorenog tipa, pa su se muškarci redali u safovima koji počinju nakon imama, dok su safovi žena počinjali od kraja džamije. U prostoriji nije bilo zidova ili zavjesa, iako ih je bilo moguće postaviti;
10. Žene su za vrijeme Božijeg Poslanika, a.s., i nakon njega mogle vidjeti imama u istoj prostoriji, što im je pomagalo u učenju, interakciji i koncentraciji, pa čak i boljem pamćenju kur’anskog sadržaja praćenjem imamovog učenja;
11. Hadis u kojem Allahov Poslanik, a.s., kaže: „Najbolji safovi muškaraca su prvi, a najgori zadnji, dok su najbolji safovi žena zadnji, a najbolji prvi“ može samo ukazati na vrijednost ranog dolaska u džamiju i on je vezan za historijski detalj gdje siromaštvo ashaba nije dozvoljavalo posjedovanje duge odjeće koja bi bila dovoljna za potpuno pokrivanje prilikom obavljanja sedžde;
12. Prolazak žene ispred muškarca koji klanja ne prekida njegov namaz niti ga treba ponoviti. Hadis koji se prenosi o ovom pitanju, a ima potpuno suprotno značenje, Aiša, r.a., Majka vjernika, odbacila je na osnovu vlastitog poznavanja Poslanikovog, a.s., sunneta;
13. Djeca se mogu poredati u posebne safove u džamiji i oni među njima koji dobro uče Kur’an mogu predvoditi namaz. Odrasla osoba može usmjeravati dijete tokom namaza, za što postoji utemeljenje u sunnetu Allahovog Poslanika, a.s.;
14. Običaj pojedinih muslimanskih zajednica da zabranjuju djeci dolazak u džamiju jasno se kosi s Poslanikovim, a.s., sunnetom;
15. U osnovi, džamijska vrata su zajednička i za muškarce i za žene, i preče je, u ovo vrijeme, da budu otvorena za sve – i muškarce i žene – čak ako bi prilike zahtijevale da postoje dodatna vrata posebno za žene;
16. Zabranjeno je da se muškarci ružno obraćaju ženama ili da se grubo odnose prema njima ukoliko uđu kroz, kako ih nazivaju, „muška vrata“, kao što to imamo priliku vidjeti danas;
17. Poslanikov, a.s., sunnet u njegovoj džamiji ukazuje nam na normalan odnos muškaraca i žena u džamiji u pogledu raznih vjerskih i društvenih pitanja, a prema određenim pojedinačnim prekoračenjima pojedinih muškaraca ili žena postupalo se sa savjetom i upozorenjima, bez ikakve promjene u samoj konstrukciji džamije;
18. U hadisima koji govore o džamiji bez imalo ustručavanja se navodi ljepota žene – opisuje se njeno lice, put, tamnilo obraza, spljoštenost nosa ili njegova dužina, a sve to ukazuje na granice normalnog odnosa muškaraca i žena u džamijskom prostoru;
19. Ne propisuje se posebna odjeća za ženu u namazu ili u džamiji, osim šerijatski prihvatljive nošnje (hidžaba), i jedino pooštravanje koje se odnosilo na specifičnost džamije bila je Poslanikova, a.s., zabrana prekomjernog mirisanja;
20. U islamskom pravu ustaljeno je mišljenje da žena – za razliku od muškarca – nije obavezna prisustvovati džumi i namazima u džematu, ali da je pohvalno da dođe na džuma-namaz i namaze u džematu ako ne postoji prepreka koja će je u tome spriječiti;
21. Za vrijeme menstrualnog ciklusa ženi je dozvoljeno da ulazi u džamiju, boravi u njoj, uči Kur’an i obavlja mnoge druge dozvoljene radnje, osim namaza;
22. Ženino predvođenje drugih žena u namazu je legitiman čin. U tom slučaju žena će za njih učiti ezan i ikamet. A hadis „neka žena ne predvodi namaz“ je slab;
23. Nije ispravno da žena predvodi muškarce u namazu u džamiji, a u predajama nalazimo da joj je dozvoljeno predvoditi ukućane u kućnom prostoru za namaz, ali shodno specifičnim okolnostima vezanim za ženu i njene ukućane;
24. Žena može prisustvovati društvenim, humanitarnim i razonodnim aktivnostima u džamiji i to u društvu osoba s kojima ne može stupiti u brak (drugim ženama ili svojim mahremima);
25. Muslimanki je dozvoljeno da boravi u itikafu u džamiji i posjećuje osobu koja boravi u itikafu;
26. Dozvoljeno je da žena drži predavanja muškarcima i ženama u džamiji;
27. Dozvoljeno je da žena predvodi džamijsku upravu i da bude član izvršnih i humanitarnih komisija, bilo da je riječ o imenovanju ili izboru.
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat i selam Muhammedu, a.s., njegovoj časnoj porodici i ashabima.
____________________________________________________________________________
1. Amal Kardaš bint Husejn, Devrul-mer’eti fi hidmetil-hadisi fil-kurunis-selase- til-ula, Kitabul-umme, Merkezul-buhusi ved-dirasati bi vizaretil-evkaf veš-šu’un el-islamije bi devleti Katar, broj 70, 1999.
2. Ali Karadagi, El-Mer’etu vel-mušareke es-sijasije ved-dimukratije: Dirasetun fil-fikhi vel-fikris-sijasijji el-islamijji, dostupno na: www.e-cfr.org/ar/bo/22.doc.
3. Navedeni zaključci predstavljaju posljednji dio studije “Žene u džamiji u kontekstu šerijatskih tekstova i njegovih intencija” profesora Jassera Aude u kome, nakon što je prethodno osvijetlio ključne segmente u odnosu na predmet studije, nudi zaključke i preporuke praktične prirode.
Prijevod s arapskog: Nazif Horozović
Tekst je deo poglavlja knjige “Žena u džamiji; prilozi za razumijevanje njene pozicije, uloge i doprinosa”. Knjigu su 2018. godine objavili Centar za napredne studije, Sarajevo i CEI Nahla, Sarajevo. Tekst je publikovan uz dozvolu izdavača.